Otočna flora

Glavnina flornih elemenata na brijunskom otočju ima prava mediteranska obilježja. Uz hrast crniku, kao najzastupljeniju vrstu, nailazimo i na neke važne autohtone mediteranske florne elemente poput zelenike, planike, mirte, smrdljike i tršlje, velikog vrijesa, crnog jasena i lovora.

Hrast crnika (Quercus ilex)

Vazdazeleno stablo visine do 25 m okruglaste ili jajolike krošnje. Na Brijunima su stabla ovoga hrasta prepoznatljiva po ravno „podšišanoj” kišobranastoj krošnji koja nastaje brstom divljači. Šume crnike s lovorom karakteristične su za područje istočnoga dijela otoka Veliki Brijun, ali ujedno su jedne od najljepših i najvećih mješovite sastojine ovih dviju vrsta u Hrvatskoj!

Lovor (Laurus nobilis)

Vazdazeleno stablo ili veliki grm visine od 8 do 12 m. Zbog upotrebe u kulinarstvu zasigurno je najpoznatija vrsta mediteranskih šuma. Duž Sredozemlja raste kao samonikla biljka, ali zbog dekorativnoga se izgleda susreće u parkovima oblikovan u živice ili uresno grmlje. U staroj Grčkoj stablo lovora bilo je posvećeno bogu Apolonu. Kada je kult prenesen u Rim, lovorovim su se vijencem krunile glave pobjednika i pjesnika u znak zahvalnosti i priznanja.

Planika (Arbutus unedo)

Mediteranska biljka, lijepi zimzeleni grm ili malo stablo. Raste kao ukras makije na mnogim mjestima uz jadransku obalu. Zelenkastobijeli cvjetovi razvijaju se u bogatim i lijepim cvatovima od listopada do studenoga. Narančastocrveni okrugli plodovi (maginje) na površini su neravni i gusto posuti bradavicama. Maginje nisu osobito ukusne pa u našim primorskim krajevima nisu vrlo cijenjeni. Uživanje veće količine plodova izaziva probavne smetnje i stanje slično pijanstvu. Još je i starim Rimljanima bilo poznato djelovanje ovih plodova kada se jedu u većoj količini. Ime unedo stari je rimski naziv za maginju, izveden, prema Pliniju, od latinskog izraza unum tantum edo – jedem samo jedan.

Mirta (Myrtus communis)

U antičkih naroda ta je lijepa aromatična biljka bila, kao i lovor, bila sveta i osobito cijenjena. Često se i kultivirala. Samonikla raste samo po sunčanim i toplim obalnim područjima, jer je osjetljiva na hladnoću. Biljka cvate u srpnju i kolovozu bijelim i nježnim cvjetovima s pet latica i mnogo prašnika. Najmirisniji je dio biljke njezino lišće, koje kad se protrlja među prstima ostavlja nježan citrusni miris. Plodovi su tamnoplave bobe, koje sazrijevaju u studenome. Mirtine bobe imaju ugodan, slatkast, aromatičan i ponešto smolast okus. Stari Atenjani jeli su ih svježe, a kao začin i digestiv upotrebljavali su ih u starom Rimu.

Šumske zajednice

Glavna šumska zajednica Brijuna jest zajednica hrasta crnike i crnog jasena (Fraxino orni – Quercetum ilicis). Kako područje prirodnog rasprostiranja koincidira s najnaseljenijim područjima još od antike, preostalo je vrlo malo sastojina u odnosu na nekadašnje površine, koje su danas u strukturi i izgledu visoke šume (šume iz sjemena). Glavne vazdazelene vrste ove zajednice jesu crnika (Quercus ilex), lemprika (Viburnum tinus), planika (Arbutus unedo), zelenika (Phillyrea media i P. latifolia), mirta (Myrtus communis), lovor (Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), broćika (Rubia peregrina) i kozokrvina (Lonicera implexa i L. etrusca), dok se od listopadnih vrsta javljaju crni jasen (Fraxinus ornus), hrast medunac (Quercus pubescens), bijeli grab (Carpinus orientalis), šibika (Coronilla emeroides), kupina (Rubus ulmifolius) i drača (Paliurus spina-christi).

Većina sastojina ove zajednice nalazi se u raznim degradacijskim stadijima. Degradacija ove zajednice odvija se redoslijedom: šuma crnike i crnog jasena (sjemenjača, panjača) – makija – garig – kamenjara.

Makija

Makija je degradacijski stadij zajednice crnike i crnog jasena u kojemu nije izražena slojevitost. Makija je visoka nekoliko metara, u njoj prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, zelenike, lemprike i drugih vrsta. Po sastavu se ne razlikuje od visoke šume crnike, već po strukturi i izgledu. Kada je riječ o Brijunima, makiju nalazimo na svim otocima. Na manjim je otocima kompletna sa svim navedenim šumskim vrstama. Na Velikom Brijunu makija je djelomično izmijenjena zbog velikog broja divljači. Najljepša makija visoka i do osam metara, gusta do neprozirnosti, sačuvana je otocima Vangi i Pustom.

Garig

Garig nastaje ispašom, sječom ili nekim drugim negativnim utjecajem na makiju. Garizi nisu gusto zarasli kao makija, a čine ih pretežno otporne vrste, poput velikog vrijesa (Erica arborea), brnistre (Spartium junceum), šmrike (Juniperus oxycedrus) i dr., a ponekad, kao što je to slučaj kod brijunskih gariga, prevladavaju vrste bušina (Cistus sp.) – tzv. bušici. Mnoge biljne vrste koje rastu u sklopu bušika aromatične su i medonosne te uvelike pridonose raznolikosti kukaca oprašivača.