Aktivnosti parka

Ova gljiva neobičnog izgleda i imena nešto je što ćete sigurno bolje pogledati ako naiđete na nju. Prije nego što je ugledate, možda ćete je i nanjušiti jer ima izuzetno jak i neugodan miris po truleži.

Gljive su zasebno carstvo u biološkoj klasifikaciji – nisu ni biljke ni životinje iako imaju sličnosti i s jednima i s drugima. Ali, o gljivama općenito nekom drugom prilikom. Ovaj tekst govori o jednoj neobičnoj vrsti. Vještičino srce neobično izgleda i ima neobično ime, ali ono najzanimljivije kod nje je strategija koju je razvila kako bi što uspješnije rasprostranila svoju vrstu.

Ova gljiva raste i razvija se jako brzo. Kad su u okolišu za nju povoljni uvjeti (idealna temperatura i vlaga), ona će ih iskoristiti i unutar otprilike 24 sata niknuti iz zemlje, razviti se i završiti svoj ciklus rasta i rasprostranjivanja. Kako bi bila uspješna u tako kratkom roku, razvila je neuobičajenu strategiju kojom pospješuje širenje svojih spora na široko područje. Spore su mikroskopski malene rasplodne stanice gljiva. Iz njih se u povoljnim uvjetima razvije nova gljiva. One se najčešće rasprostranjuju vjetrom i zračnim strujama, ponekad i vodom, a neke vrste gljiva razvile su neobične načine kojima privlače kukce koji potom rasprostranjuju njihove spore. Vještičje srce jedna je od tih vrsta.

Njeno plodište (dio gljive koji je iznad zemlje) u početku je izgledom nalik jajetu veličine 5-10 cm. Ovojnica jaja je bijele boje s vidljivom mrežastom strukturom koja postaje sve izraženija kako jaje raste. Ubrzo bijela ovojnica puca, a iz nje izlazi crvena mrežasta struktura. Po završetku svog rasta gljiva nalikuje šupljikavoj crvenoj lopti. A zatim dolazimo do zanimljivog dijela priče. Kad se u potpunosti otvori, na unutarnjoj strani njene mreže razvijaju se spore koje se nalaze u smeđoj sluzavoj masi izrazito neugodnog mirisa – mirisa truleži. Taj miris ima dvije funkcije – odbija one koje bi gljivu poželjeli kušati, a privlači one koji bi gljivu mogli rasprostraniti. To su uglavnom muhe koje ćete gotovo sigurno vidjeti na svakoj zreloj gljivi. Smeđa sluz sadrži šećere i muhama je ukusna, a zbog velikih šupljina na gljivi lako im je dostupna. Nakon otprilike 24 sata sluz sa sporama i miris truleži nestaju, a plodište gljive se suši i propada. Uspjelo je ostvariti svoju funkciju prije nego što su nestali povoljni uvjeti u okolišu, a nove gljive niknut će negdje daleko kad ponovo dođe dobra prilika za njih.

Ova gljiva ponajprije zbog svog neugodnog mirisa nije jestiva, iako je u nekim zemljama konzumiraju dok je u obliku jaja. Porijeklom je s Mediterana, ali raširila se širom svijeta u području mediteranske klime. Porijeklo hrvatskog naziva nije potpuno poznato, ali u prošlosti su bile na lošem glasu. Ljudi su je izbjegavali čak i dirati. Vjerovali su da uzrokuje kožne bolesti, tumore pa čak i konvulzije.

Tekst i fotografije: Alena Sprčić, NP Brijuni