Aktivnosti parka

Prilikom zadnjem terenskog obilaska otoka Galije, pažnju je privukla prekrasna biljka naglašenog crvenkasto-zelenog kolorita koja je zaposjela oblutke na uzvisini nekoliko metara od samoga mora. Nesvakidašnji je to prizor jer na obalnom rubu inače nalazimo mali broj biljnih vrsta prilagođenih slanom okruženju, no purpurna iglica je srodnik balkonskim kraljicama – geranijima. Odsustvo velikih biljojeda poput jelena, inače prisutnih na većim otocima, ipak joj je omogućilo nešto lakše preživljavanje.

Latinski naziv Geranium purpureum slikovito je opisuje - geranium dolazi od grč. geranos = ždral (odnosi se na dugi kljun plodića), dok riječ purpureum od grč. porphyra tj. lat. purpura što označava ljubičastocrvenu boju kojom se oboje stabljika i listovi ove vrste geranija, tj. iglica.

Ova jednogodišnja do dvogodišnja biljka nije nikakav endem, nije ugrožena, dapače. Odlično podnosi sušu, svjetlost, polusjenu, toplinu te je nalazimo na oskudnim tlima kao što su na gornjem rubu obale, ali i rubovi obrađenih i zapuštenih površina, željeznički nasipi i rubovi cesta. Jedan od razloga zašto podnosi takva stresna staništa leži u njezinoj boji, proizašloj od pigmenata iz skupine antocijana, najrasprostranjenijih cvjetnih pigmenta. Njihova prvenstvena uloga je da svojom bojom sudjeluju u primamljivanju oprašivača i rasprostiranju plodova ali i, kao zaštitni pigmenti čija uloga dolazi do izražaja kada se biljni organizam nalazi u za njega stresnim uvjetima. Koncentracije antocijana u biljnome tkivu podosta variraju u ovisnosti o razvojnom stadiju i okolišnim čimbenicima poput vidljivog i UVB zračenja, niskih temperatura i nedostatka vode.

Na stapci i listovima purpurne iglice nalazimo žljezdaste dlake koje izlučuju eterična ulja, koja uz nektar i jarko obojene ružičaste cvjetove služi za privlačenje oprašivača. Najčešće su to pčele i drugi opnokrilci koje svijetle linije na laticama nenametljivo vode do nektarija.

Cvjetovi su dvospolni i često dolazi i do samooplodnje, a kad dozre, plod se raspada na 5 jednosjemenih plodića koji su bez kljuna, ali ih za središnju os ploda drži posebno vlakno. Zanimljivo je pomišljati o biljkama kao slabo pomičnima, ali purpurna iglica je samo jedan od primjera kako su sposobne za spektakularno brze pokrete. Tako se, na primjer, sjemenke eksplozivnim otvaranjem ploda brzinom većom od treptaja oka ispaljuju na udaljenosti do čak 160 cm. Ipak, većina sjemenki pada u opsegu do 40-tak centimetara od matične biljke. Raspršivanjem sjemena lansira se i vlaknasti nastavak pa se sjeme lakše uglavi u tlo.

I za kraj još jedna zanimljivost – studije su dokazale da biljke mogu otkriti određene spojeve koje prilikom hranjenja izlučuju biljojedi koji ih napadaju. Uslijed mehaničkih oštećenja, biljke počinju oslobađati raznoliku smjesu lako hlapivih spojeva i sintetizirati nove kako bi privukli grabežljivce biljojeda i tako se oslobodili svojih napasti.

Tekst i fotografija: Martina Hervat, Javna ustanova Nacionalni park Brijuni