Aktivnosti parka

U svibnju i lipnju 2023. godine, Javna ustanova Nacionalni park Brijuni, u suradnji s Odsjekom za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, izvršila je arheološko istraživanje nekolicine suhozidnih struktura na padinama Vrha Kosir (Rankun) na Velom Brijunu. Još od ranog 20.st. bilo je poznato da se na tom brdu nalazi brončanodobna nekropola te se vjerovalo kako su spomenute strukture služile kao tumulni grobovi (grobni humci) brijunskih stanovnika iz 2. tisućljeća pr.Kr. Četiri su strukture detaljno istražene, dok ih je evidentirano još 47 u različitim stanjima očuvanosti. Rezultati istraživanja, međutim, nisu potvrdili da se radilo o grobovima, pa niti da ih je moguće smjestiti u vremenske okvire brončanog doba.

U ožujku i travnju 2024. godine, suradnja između dviju ustanova se nastavila. Predmet ovog istraživanja bio je brončanodobni tumul na samom vrhu brda Kosir. Taj je tumul, između 1906. i 1912., istražio i opisao arheolog i konzervator Anton Gnirs. Potreba za novim, revizijskim iskopom javila se kao posljedica planiranog uređenja prapovijesne poučne šetnice koja će posjetitelje voditi uz obronke brda Kosir, završavajući na njegovom vrhu, s tumulom kao glavnim akcentom staze.

Arheološke revizije ranijih istraživanja, pogotovo tako starih, mogu predstavljati poseban izazov. Arheolog ne otkriva samo drevne materijalne tragove, već i one koje su ostavili istraživači prije njega. Gnirs nam ne donosi nikakve podatke o samoj strukturi tumula (kamene gomile koja je prekrivala grob), već piše o sanduku od kamenih ploča s ostacima kostura odrasle osobe položene na postelju od morskih oblutaka i ulomcima keramičkih posuda priloženih u grob. On smatra kako je tumul već bio opljačkan u nekom ranijem razdoblju.

Danas je, osim ispražnjenog kamenog sanduka, djelomice prekrivenog razlomljenom pokrovnom pločom na koju je netko u jednom trenutku urezao ime„Paul Tenzer“, vidljiv i suhozidni vijenac promjera 7 metara, koji je okruživao grob. Međutim, uz očekivane nalaze izmiješanih materijalnih ostataka koji su pripadali svim razdobljima života na Velom Brijunu, od brončanog do modernog doba, a koji su ili promakli ranijim istraživačima, ili su pak dospjeli tamo kasnije, najneočekivaniji je bio pronalazak cjelovitog ljudskog kostura. Podjednako neočekivane bile su okolnosti u kojima je nađen. Kostur je, naime, položen direktno pod suhozidnu stukturu vijenca, ispružen na leđa, bez ikakve grobne konstrukcije (nasuprot tipičnim brončanodobnim ukopima gdje je pokojnik obično postavljen na bok u zgrčenom položaju, unutar sanduka od kamenih ploča, zajedno s grobnim prilozima). To je navelo istraživače na pomisao kako nije riječ o čovjeku iz brončanog doba, već o kasnijem ukopu u mnogo stariji grob. Na temelju zdjelične kosti bilo je moguće utvrditi da je pokojnik muškog spola, a po dužini bedrene kosti da je bio oko 178 cm visok. Popratni nalazi nam, nažalost, nisu omogućili određivanje povijesnog razdoblja kojem kostur pripada, budući da su unutar istih slojeva tla nađeni izmiješani ostaci iz gotovo svih perioda brijunske prošlosti, od prapovijesne i rimske keramike do čahure metka. Uzorci kostiju su stoga poslani na laboratorijsku analizu putem metode mjerenja stadija raspada ugljikovog radioaktivnog izotopa C14. Ovom metodom, poznatom još kao radiokarbonska metoda, utvrđeno je da je muškarac koji je pronađen ukopan u tumulu na vrhu brda Kosir na Velom Brijunu najvjerojatnije živio u prvoj polovici 14. stoljeća.

To razdoblje istarske povijesti bilo je obilježeno političkim previranjima, gospodarskim promjenama i društvenim izazovima. Epidemija kuge iz 1312. opustošila je brijunsko otočje i Pulu gdje je propalo pet samostana (uključujući samostan uz baziliku sv. Marije na Velom Brijunu), a od 1331. Brijuni konačno potpadaju pod mletačku vlast. Na temelju pronađenih materijalnih ostataka nemoguće je pretpostaviti razlog zašto je ovaj čovjek zakopan u grobni humak koji je u momentu njegove smrti već bio preko 3000 godina star, no zanimljivo je da u Dalmaciji najveći postotak sekundarnih ukopa u prapovijesne tumule potječe upravo iz kasnog srednjeg vijeka.

Ovo nam neočekivano otkriće pokazuje ne samo kompleksnu uslojenost brijunske povijesti, već i važnost revizijskih istraživanja. Standardna je praksa u arheologiji, naime, da se minimalno 10% nalazišta ostavi neistraženo za buduće generacije arheologa, koje će posjedovati sofisticiranije metode i alate za iskopavanje, analizu i interpretaciju podataka. Radiokarbonska je metoda datiranja izumljena kasnih 40ih godina 20. stoljeća, više od tri desetljeća nakon što je Anton Gnirs istraživao grobni humak na Vrhu Kosir. Nadamo se da će buduća istraživanja na ovom i drugim lokalitetima Nacionalnog parka Brijuni dodatno upotpuniti našu sliku složene i bogate prošlosti ovoga otočja.

Tekst: Veseljko Bašić