Aktivnosti parka

U 21. stoljeću, vremenu masovne proizvodnje i masovne konzumacije, zbrinjavanje otpada jedan je od najvećih problema s kojim smo suočeni kao civilizacija. Naša civilizacija, međutim, nije prva koja se morala uhvatiti u koštac ovim problemom. Vratimo se stoga dvije tisuće godina u prošlost i pogledajmo kako su se Rimljani nosili s ovim pitanjem, toliko aktualnim u današnje doba.

Prema definiciji otpad su tvari i predmeti koje odbacujemo kada više nemamo potrebe za njima, ali se mogu ponovo iskoristiti ili reciklirati, dok smeće je otpad s kojim se neprimjereno ili pogrešno rukuje i koji posljedično ne ulazi u reciklažni proces.

U tom smislu Rimljani su, poput nas, proizvodili veliku količinu otpada, ali vrlo malo smeća. Razlog tome leži u njihovoj praksi prilagodbe, ponovne upotrebe, prenamjene i reciklaže otpadne građe. Dok se pozadina suvremene prakse recikliranja, međutim, odnosi prvenstveno na brigu o očuvanju okoliša i želju da se izbjegne ekološka katastrofa, Rimljani su svoj otpad reciklirali gotovo isključivo iz pragmatičnih pobuda. Ograničena količina ili dostupnost resursa činile su praksu reciklaže (pod čime ovdje također podrazumijevamo popravke, modifikacije i prenamjenu) ekonomski isplativom, jer zašto crpiti nove resurse kada se oni stari mogu vratiti u upotrebu?

Recikliranju je bio podložan širok dijapazon materijala, od kamena, keramike, stakla i metala, do vode, hrane, tekstila pa čak i ljudskog biološkog otpada, a možemo govoriti i o reciklaži prostora kao posebnoj kategoriji.

Mnogi primjeri toga vidljivi su i na Brijunima. Tako su se ostaci rimskih građevina u kasnijim razdobljima (posebno u vrijeme mletačke vladavine) tretirali kao izvor već obrađenog kamena za gradnju. Vidljiva manifestacija toga su spolije, kameni spomenici ili dijelovi arhitekture inkorporirani u kasnija zdanja. Sakristija crkve sv. Germana, sagrađena 1912. godine, pruža odličan primjer. U njenom su trijemu ugrađeni stupovi, kapiteli te nadgrobne ploče s raznih brijunskih lokaliteta koji datiraju od 1. do 18. stoljeća. Mozaički kristogram na podu trijema složen je od crnih i bijelih kockica koje su nekoć pripadale rasutim podnicama prostorija rimske vile u uvali Verige.

Još jedan, destruktivniji primjer reciklaže kamena spominje Anton Gnirs, austrijski arheolog koji je, istražujući vilu u Verigama početkom 20. st., zatekao ostatke rimskih kamenih statua u mletačkoj vapnenici, spaljenih kako bi se od njih dobilo vapno. To je primjer potpune reciklaže materijala, u kojoj ništa od izvorne funkcije i oblika predmeta ne ostaje sačuvano.

Jedan od materijala najpodložnijih recikliranju je keramika (pečena glina). U prošlosti ambalaža se rijetko koristila jednokratno, kao što se to radi danas. Amfore i druge keramičke posude namijenjene pohrani vina i maslinovog ulja, sekundarno su se koristile za skladištenje drugih namirnica ili materijala. Razbijene posude nerijetko su se popravljale spajanjem ulomaka špagom ili žicom. Oštećene amfore mogle su se prepraviti u pehare, zdjele ili poklopce, zakopati u zemlju kao drenažna podloga ispod podnice kuće, ili se pak iskoristiti kao element arhitektonske ili čak grobne konstrukcije (ukop u amfori). Kada bi postale toliko oštećene da se više nisu mogle popraviti, prepraviti ili prenamijeniti, dijelovi keramičkih posuda, opeka ili tegula mogli su se zdrobiti u sitne komadiće i dodati kao primjesa glini za izradu novih posuda. Mogli su se također dodati betonu, posebno vodonepropusnom betonu na bazi vapna zvanom opus signinum, koji se koristio za izradu obloga cisterni i drugih prostora u kojima se skladištila tekućina. Primjere toga vidimo u uvali Verige, a naročito na kastrumu, gdje dva tisućljeća stara vodosprema napravljena tom tehnikom još uvijek drži vodu.

U doba Rima, građevinski se otpad u gradovima organizirano sakupljao te kasnije razvrstavao i deponirao izvan gradskih zidina kako bi se naposljetku ponovo preprodao u gradu kao sekundarna sirovina.

Neki se materijali, poput metala i stakla, mogu beskrajno reciklirati taljenjem te ponovnim oblikovanjem. Reciklažna vrijednost plemenitih kovina poput zlata toliko je velika da se sirovine korištene u antici, u recikliranom obliku koriste i danas.

Tekstil se zbog svoje lako razgradive prirode rijetko pronalazi u arheološkim iskopavanjima, no unatoč tome imamo dokaze da se i on popravljao i reciklirao. Poderana se odjeća često krpala, a tkanina se mogla sekundarno upotrijebiti za razne svrhe poput vezivanja, previjanja rana, čepljenja rupa, izolaciju i u toaleti. To je posve razumljivo uzmemo li u obzir koliko je vremena i truda potrebno da se komad tkanine proizvede ondašnjom tehnologijom te da je vrijednost purpurne boje za tkanine dobivene od žlijezde morskog puža volka (Murex), bila jednaka svojoj težini u zlatu. Završna obrada vunene tkanine vršila se u manufakturnim radionicama zvanim fulonike (fullonica), čiji primjer na Brijunima nalazimo u uvali Verige, a čiji smještaj u neposrednoj blizini ranijih termi možda nije slučajan. Moguće je, naime, da je infrastruktura za dovod i zagrijavanje vode u termama kasnije iskorištena za proces ispiranja tkanine u vunari.

Rimljani su sakupljali i reciklirali vodu kada god su mogli, a njihove kuće građene su s time na umu. Na krovu su obično imale otvor zvan compluvium, ispod kojeg se nalazio bazen za sakupljanje kišnice – impluvium, a ispod njega cisterna s bunarom za skladištenje viška vode. Vile u Verigama i na kastrumu sačuvale su reprezentativne primjere takvih cisterni.

Rimljani su čak i na vlastite tjelesne nusproizvode gledali kao na potencijalnu sirovinu koja se može reciklirati i, po mogućnosti, unovčiti. Sadržaj septičkih jama prodavao se kao gnojivo, dok se u već spomenutim fulonikama urin sakupljen u amforama prenamijenjenim u pisoare koristio za dobivanje amonijaka potrebnog za izbjeljivanje tkanine.

Osim reciklaže tvari i predmeta, u širem smislu možemo govoriti i o reciklaži prostora. Brijuni nude nekoliko primjera takvog tipa, među kojima je kastrum zacijelo najreprezentativniji. Riječ je o lokalitetu s dugačkom poviješću i više slojeva nastanjenosti – od ladanjske vile iz perioda rimske republike, preko mnogo veće, ranocarske vile koja je posve apsorbirala ovu prethodnu te sama doživjela niz preinaka i prenamjena u kasnijim razdobljima, do utvrđenog naselja zbijenog tipa koje je postepeno niknulo oko te vile i nastavilo postojati do duboko u srednji vijek. Drugi, recentniji primjer su mletački kamenolomi. Nakon više stoljeća intenzivne eksploatacije, u moderno su doba ti kamenolomi pretvoreni u uređene šetnice za goste otoka, a ogromna količina otpadne kamene građe iskorištena je za izradu preko pedeset kilometara cesta, nasipavanje luke i oblikovanje specifičnog otočnog krajolika.

Kao što smo vidjeli, kulturna baština Brijuna sačuvala je mnoge primjere koji pokazuju kako su se naši predci nosili s istim problemima s kojima smo i mi suočeni danas, navodeći nas da se pritom zapitamo, ne bismo li i mi mogli reciklirati neka od njihovih rješenja?

Autor teksta: Veseljko Bašić

Foto materijal: Zbirka umjetnina, Zbirka starih razglednica